Roberta Hermana, američkog fotografa, fotografija je počela zanimati u najranijoj dobi. Roditelji su mu bili vlasnici filmskih kuća pa je kao dječak imao privilegiju od jutra do mraka gledati filmove. Nakon što je pogledao “Blow up”, “Zabriskie Point”, “Bonnie and Clyde” i “Easy Rider” fotografija je postala njegova simpatija. Kasnije je simpatija postala prva ljubav na njujorškoj filmskoj školi. I tu počinje priča o Robertu Hermanu.

Koji Vam je najdraži medij za fotografiranje, jer radovi su Vam foto mikseri? I je li Vam draža analogna ili digitalna fotografija?

Fotografirao sam s različitim fotoaparatima i filmovima, a godinama mi je izbor bio Kodachrome film i Nikon FM2. Kasnije sam počeo koristiti Olympus XA, mali rangefinder za moje 35mm radove, a njegov me objektiv tjerao da se približim objektu kojeg snimam. Olympus je malen i nosio sam ga sobom kako ne bih ništa propustio. Kad sam shvatio da volim srednji format nabavio sam Bronicu SQ i pokušavao je koristiti za street fotografiju. S njom sam napravio zanimljive radove, ali prilično je teška i uočljiva pa sam ju počeo koristiti za studijske portrete i komercijalne projekte.

2008. godine vratio sam se na fakultet. Htio sam završiti magisterij na Odsjeku za vizualnu umjetnost u New Yorku, a i zbog magisterija sam ostao u toku s digitalnim vremenom.

Katarin Eismann, predstavnica odsjeka i njezin assistant Tom Ashe, osmislili su program koji se sastojao od tehničke i umjetničke kombinacije. Bio je to rigorozan program, ali pomogao mi je da organiziram sebe, svoj rad i vratio mi je radnu naviku. Na fakultetu sam bio u grupi s 16 iznimno talentiranih fotografa. Konstantnim pokazivanjem radova stvorili smo krug povratnih informacija, postali smo kritičari vlastitom radu i počeli smo drugačije razmišljati o procesu fotografije i mediju.

Sad koristim Nikon D700, iPhone 4 i Leicu DLux 4 te Adobe Lightroom i Photoshop za obradu fotografija.

Koristite li lomo fotoaparat i koji je Vaš stav o lomo fotografiji?

Koristim Hipstmatic aplikaciju na iPhoneu, jer nudi različite fotoaparate i filmove za stvaranje digitalne imitacije lomografije. Također imitra i srednji format koji mi je neopisivo drag.

Koji Vam je najdraži objektiv? I biste li izabrali prije zoom ili fiksni objektiv?

Volim kratke fiksne objektive. Oštriji su i brži. Tjeraju me na pokret. Pa i Robert Capa, odličan ratni fotograf, je rekao: Ako želiš dobru fotografiju približi se.

Fotografirate li u studiju? Jer iz Vašeg je portofolija vidljivo kako volite street fotografiju, ali i portrete.

Da. radim portrete u studiju. Koristim Dynalite rasvjetu u studiju i na mjestu na kojem snimam. Volim imati kontrolu nad rasvjetom, jer kad nema sunca, dostupnog prirodnog svjetla, kontrola mi daje fleksibilnost i podiže mi kreativnost.

Je li photoshop bitan za fotografiju?

Photoshop i Lightroom su obavezni. Odlični su za “nadogradnju” fotografije. Nikad ne želim mijenjati fotografiju, ali nužno ju je obraditi za ispis. Korigiranje color balancea, korigiranje vinjete objektiva, dodge i burn, smanjenje šuma i td. Zahvaljujući ispisu mogu prepoznati kvalitete i mane fotografije.

Formati?

U posljednje vrijeme ispisujem radove na velikim formatima, veličina 152cm po dužoj stranici, i mogu reć da puno vremena i truda ode na pripremu same fotografije. Imam osjećaj kao da slikam, jer se fokusiram na male detalje, jer želim, na kraju krajeva, s fotografijom biti zadovoljan.

Kako se fotograf može dokazati u Americi, odnosno u New Yorku?

New York je ring za umjetnika/fotografa. Konkurencija je velika, kao i troškovi života. Vjerujem u svoj rad i uživam u procesu stvaranja fotografija, a fotografiram jer je to dio mene i dio mog postojanja. I za kraj bih htio reći. Nastavite raditi odlične fotografije, organizirajte ih u koherentni opus, prijavljujte se na natjecanja i sudjelujte u pregledavanju portfolija kako bi upoznali kustose i vlasnike galerija. Upornost i rast iz svog iskustva i onoga što ste stvorili su ključni.